Gaetano Grezler (Verona, o. 1764. – Venecija, 1846.) je bio slikar i kolekcionar umjetnina. Prve poduke iz slikarskog zanata dobio je već u rodnome gradu, kod lokalnog majstora Giuseppea Cignarolija (Verona, 1727. – 1796.), franjevca s redovničkim imenom Fra Felice. Godine 1786. Cignaroli odlazi u samostan smješten u obližnjem gradiću Isola della Scala, što je očito potaknulo i mladog Grezlera da promijeni sredinu te se nedugo nakon toga i on seli iz Verone u Veneciju. U gradu na lagunama upisuje Akademiju lijepih umjetnosti 1787. godine, a četiri godine kasnije već je član venecijanske udruge slikara – Collegio dei pittori te se u njezinim dokumentima navodi da je Grezler „figurist“, dakle majstor specijaliziran za prikazivanje likova. Misli se ovdje prvenstveno na ljudske likove, a riječ je o tada najcjenjenijem slikarskom žanru. Naredne, 1792. godine postaje profesor na istoj Akademiji na kojoj je netom dovršio svoje školovanje.
Odmah po dolasku u Veneciju, Grezler je stekao zaštitu tada veoma utjecajne obitelji Giovanelli te je postao njihov kućni slikar, naslijedivši na toj poziciji Giuseppea Angelija (Venecija, o. 1710. – 1798.), jednog od najvažnijih venecijanskih umjetnika sredine i druge polovice 18. stoljeća. O tome svjedoče potpisane i datirane slike iz 1787. godine, a riječ je o najranijim sačuvanim Grezlerovim djelima. Ona prikazuju salonska druženja, najvjerojatnije u kući obitelji Giovanelli. Na platnima koja još uvijek odražavaju utjecaj Fra Felicea, ali i poznavanje slikarskih djela Pietra Longhija (Venecija, 1702. – 1785.) što se manifestira u naturalizmu koji ponekad graniči s karikaturalnošću, može se prepoznati venecijanskog patrijarha Federica Mariju Giovanellija (Venecija, 1728. – 1800.) te njegova brata Giovannija Benedetta Giovanellija, prokuratora svetog Marka (Venecija, 1726. – 1791.).
Po svemu sudeći, pokroviteljstvo ove obitelji Grezleru je otvorilo vrata prema narudžbama drugih uglednika poput veronskog biskupa Giovannija Andree Avogadra (Venecija, 1735 – Padova, 1815.), generalnog providura Carla Aurelia Widmanna (Venecija, 1750. – Krf, 1798.), ali i Luigija Barnabe Niccoloa Marie Chiaramontija (Cesena, 14. kolovoza 1742. – Rim, 20. kolovoza 1823.), koji je izričito tražio da ga Grezler naslika nakon što je izabran za papu 1800. godine pod imenom Pio VII. u benediktinskom samostanu San Giorgio Maggiore u Veneciji.
Osim portreta političkih i crkvenih velikodostojnika, inženjera i pomoraca, Gaetano Grezler je slikao i prizore religioznih scena za crkve u Veneciji i okolici. Nažalost, malo toga je sačuvano. Mogu se izdvojiti fragmenti oltarne slike s prikazima svetog Ljudevita Gonzage i Kajetana iz Thiene u župnoj crkvi San Lorenzo u gradu Mestre iz 1817. godine te dva djela u vodnjanskoj župnoj crkvi svetog Blaža koja su, prema tradiciji, bila namijenjena za župnu crkvu svetoga Antuna Opata u Velom Lošinju. Riječ je o slici Bogorodica sa svetim Antunom Opatom, svetim Antunom Padovanskim i svetim Grgurom iz Spoleta što se datira u drugo desetljeće 19. stoljeća te o dopojasnom prikazu svetog Antuna Padovanskog iz 1808. godine. Grezler je za crkvu u Vodnjanu napravio i freske s personifikacijama Vjere i Religije, koje su se nalazile uz oltar Presvetog Sakramenta, no one nisu očuvane. Pred kraj života – 1842. godine – napravio je i oltarnu palu s temom Pietà za kanosijanski oratorij u venecijanskoj crkvi San Giobbe.
Boravak ovog veronskog majstora u Vodnjanu veže se pak uz dogovor slikara s lokalnim obiteljima i mjesnim župnikom Giovannijem Trombom, što je postignut 1818. godine. Kako bi sebi i supruzi Magdaleni osigurao egzistenciju u nestabilnim vremenima čiji uzrok valja tražiti u promjenama izazvanim francuskim osvajanjima i revolucijom, Gaetano Grezler je odlučio Vodnjancima ustupiti svoju zbirku relikvija i umjetnina u zamjenu za smještaj u prostoru iznad sakristije crkve svetog Blaža te doživotno uzdržavanje za njega i suprugu. Naime, nakon što su francuske vlasti u Veneciji ukinule i zatvorile mnoge crkvene institucije te tako raspršile njihove inventare, veronski je slikar kupovinom, donacijama i lukavstvom došao u posjed dragocjenih relikvija, relikvijara, oltara, liturgijskih predmeta, kipova te slika, a dio predmeta iz zbirke naslijedio je i od obitelji Giovanelli. Nije točno poznato do kad se Grezler zadržao u Vodnjanu i iz kojeg je razloga otišao, međutim pretpostavlja se da je gradić napustio oko 1835., a dvije godine kasnije, nakon kratkog boravka u Vicenzi, zabilježen je u Veneciji. Grezler se 1839., kao 74-godišnjak, pokušao ponovno zaposliti kao profesor na Akademiji lijepih umjetnosti. S obzirom da ondje godinama nisu imali nikakvih vijesti o njemu te se smatralo da je preminuo, izbrisan je s popisa njezinih članova. Grezler je stoga odlučio restaurirati portrete Federica Marije Giovanellija i vikara crkve San Bartolomeo Francesca Franceschinija koje je napravio u mladosti, a sve kako bi dokazao članovima Akademije da je unatoč raznim nevoljama koje su ga snašle u životu, ne samo živ već i pun slikarskog žara. Da Grezlerova samouvjerenost nije bila bez pokrića svjedoči Portret mladog muškarca iz 1843. godine gdje se unatoč uznapredovaloj majstorovoj životnoj dobi i dalje može vidjeti njegova slikarska vještina. Grezler je, kako se čini, slikao gotovo do posljednjih dana svog života, odnosno sve dok ga opća slabost nije prikovala uz krevet. Zabilježeno je kako je četiri mjeseca patio od dekubitusa te naposljetku umro 6. srpnja 1846. godine u venecijanskoj civilnoj bolnici u dobi od 82 godine.
Najvažnije relikvije iz zbirke Gaetana Grezlera su liturgijsko ruho prvog venecijanskog patrijarha svetog Lovre Giustinianija te pretpostavljeni instrumenti Kristove muke, ali i tijela blaženog Leona Bemba, Ivana Olinija i Nikoloze Burse. Puno je značajnija, međutim, njegova zbirka umjetnina. Kako nažalost nije sačuvan inventar slikareve imovine u vrijeme dolaska u Vodnjan, danas ne možemo sa sigurnošću znati koji su sve predmeti bili njezin dio. Jasno je, međutim, da najveći dio vodnjanske pokretne umjetničke baštine pripada Grezlerovoj donaciji. Tu se umjetničkom vrijednošću posebno ističu moćnici mahom venecijanske izrade, poput Relikvijara trna Kristove krune što se datira u kraj 13., donosno početak 14. stoljeća te Relikvijara svete Marije Egipatske iz treće četvrtine 16. stoljeća. Među slikama kvalitetom se ističu radovi Bogorodica Platytera štiti dva sveca iz 30-ih godina 15. stoljeća autora Lorenza da Venezia (aktivan o. 1420. – o. 1460.), koja je po svemu sudeći središnji panel gornjeg registra nekog kasnije raspršenog poliptiha, zatim Junona francuskog slikara Louisa Dorignyja (Pariz, 1654. – Verona, 1742.) što je nastala u prvoj polovici posljednjeg desetljeća 17. stoljeća i Angelijev Portret Giovannija Benedetta Giovanellija iz 1779. godine koji se ubraja među najljepša djela majstorove posljednje faze stvaralaštva. Tu se nalazi i djelo Lazzara Bastianija (Padova, 1429. – Venecija, 1512.) Prizori iz života blaženog Leonea Bemba s kraja 15. stoljeća koje sadržajem ponavlja najvrijednije djelo Grezlerove zbirke – Panel blaženog Leona Bemba što ga je 1321. napravio Majstor Bogorodičine krunidbe iz 1324. godine.
MARIN BOLIĆ